IZLOŽBA / GALERIJA RAZVID

POU Zaprešić, Galerija Razvid

17.9. – 10.10.2026. Autoportret bez subjekta / Skupna, žirirana i selektirana izložba ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje igračaka i lutaka

Službeno otvorenje: u 19h

Autorica izložbe, kustosica i autorica likovnog postava: Marijana Županić Benić

Izlagači:

Ivana Bakal

Antonija Balić

Janko Belej

Zdenka Bilušić

Thea de Both

Vesna Jakić

Mila Lončar

Ljubica Lovrenčić

Vanja Međimorec

Tihana Ostreš

Margareta Peršić

Katarina Radošević Galić

Fran Glas

Krešimir Rajki

Staša Šahman

Anamarija Šerbetar

Gabrijela Šimić

Marijana Županić Benić

Žiri: Thea de Both, Tihana Osterš, Marijana Županić Benić

Izložba Autoportret bez subjekta propituje granice između identiteta samog umjetnika i objekta- lutke. Kroz povijest umjetnosti autoportret tradicionalno podrazumijeva introspektivni čin samoprikazivanja, pri čemu se ne misli samo na prikaz fizičkih obilježja, nego i na složen vizualni iskaz o identitetu, introspekciji i samoreprezentaciji koji može biti izveden u bilo kojem mediju. Suvremeno poimanje autoportreta dodatno proširuje takvo određenje: slika sebe ne mora nužno uključivati vlastito lice ili tijelo, već se osobna prisutnost može prenijeti u predmet, materijal, prostor, trag ili zamjenski lik. Autoportret stoga u sebi krije dvostruku ulogu: umjetnik je istodobno subjekt, onaj koji promatra i stvara, ali i objekt, onaj koji je prikazan i stavljen pred pogled promatrača, u ovom slučaju u obliku lutke, figure, maske ili kostima. U izložbi Autoportret bez subjekta subjekt se pretvara u lutku, figuru, masku, kostim ili objekt, odnosno vlastito „ja“ prenosi se u predmet, artefakt.

Prisutno „tijelo“ lutke ne govori, ne gleda i ne misli, ali kao primarno scensko biće posjeduje taj potencijal ako se iz izložbenoga prostora preseli na pozornicu. Izmještena iz izvedbe, lutka postaje artefakt, ali u svojoj formi zadržava mogućnost animacije i sjećanje na pokret. U tom prijelazu iz „ja“ u „ono“, iz subjekta u objekt, otvara se prostor pitanja: gdje počinje, a gdje prestaje slika sebe? Koliki prostor interpretacije autoportreta dopušta lutka kao primarno scensko biće, a tek onda kao artefakt?

Autoportret bez subjekta nije izložba autoportreta bez umjetnika, nego izložba o mogućim mjestima njegove prisutnosti i oblicima u kojima se autor prepoznaje. Možda je to sam materijal ili pak trag, sjećanje, prostor, odjeća, predmet, alter ego, pokret koji tek treba biti izveden. Lutka je u tom smislu osobito snažan medij: istodobno je predmet i potencijalno tijelo, artefakt i mogući izvođač, nešto što miruje i nešto što pokretom može oživjeti.

Ivana Bakal u instalaciji Bez mene gradi autoportret kroz odsutnost: lutka nije odjevena u kostim, nego sama postaje kostim, sastavljen od odbačenih materijala koji nose tragove prethodnih života. Figura bez lica nije prikaz autorice, nego trag njezina postojanja, portret procesa, vremena i sjećanja. Antonija Balić u radu Dva lica razdvaja osobnost na dva keramička lica različitih emocionalnih stanja. Identitet se pojavljuje kao proces propitivanja i prihvaćanja koji nije moguće obuhvatiti jednim licem. Janko Belaj u radu Ja. Marioneta vlastiti art/alter ego pronalazi u Samoubojitom Kosturku, lutki koja preuzima ulogu fotografa i autora. Zamjenom uloga rad duhovito propituje autorstvo, ali i poziciju umjetnika koji poput marionete djeluje unutar zadanih okvira. Zdenka Bilušić u mobilu Lebdeći rastavlja lice na pokretne elemente, uz reminiscenciju na stvaralaštvo Renéa Magrittea. Oslobođeno čvrste fizionomije, lice postaje promjenjiva i lebdeća slika sebe. Tea de Both u Mojoj mekšoj strani predstavlja se lutkom, medijem kojim se profesionalno i umjetnički izražava. Filcana figura, ovca i vuna povezuju osobni identitet s materijalom i procesom stvaranja. Vesna Jakić u kostimu Renesansa oblikuje autoportret kao izraz unutarnjeg preporoda, svijesti o postojanju i ženstvenosti. Kostim postaje drugo tijelo kroz koje osobna promjena prerasta u želju za novom renesansom i humanizmom. Fran Glas u Sobi koja govori vlastitu fizičku prisutnost zamjenjuje prostorom i predmetima kojima se okružuje. Autoportret nastaje iz osobnih navika, uspomena i tragova koje čovjek ostavlja u stvarima. Mila Lončar svoj Autoportret oblikuje kao lutku od žice, punila i recikliranih majica. Namatanjem i šivanjem materijala gradi tijelo i lice lutke, dajući joj karakter osobe. Ljubica Lovrenčić u Dijalogu u odrazu zrcalima na poleđinama glava dviju figura povezuje njihov pogled s pogledom promatrača. Umjesto autoričina lika pojavljuje se odraz gledatelja koji tako postaje subjekt i vlastitim licem dovršava autoportret. Vanja Međimorec u lutki The Collector utjelovljuje dio vlastite osobnosti koji prikuplja uspomene, tragove i male znakove pažnje. Identitet postaje zbirka predmeta i priča koje čuvamo i kojima oblikujemo sebe. Tihana Ostreš vlastiti Autoportret prenosi u lutku odjevenu onako kako se autorica najčešće odijeva. Svakodnevna odjeća tako postaje prepoznatljiv znak osobnosti prenesen na zamjensko tijelo lutke. Margareta Peršić u Plavoj ptici prikazuje „jedno dijete u meni“, jedno od mogućih „ja“. Rad otvara prostor sjećanju i djetinjstvu te pitanju koliko nekadašnjih verzija sebe nastavljamo nositi u sadašnjosti. Katarina Radošević Galić u radu Moj pogled da mi bude jasnije polazi od uokvirenog autoportreta, istodobno zatvarajući i prekrivajući njegove oči. Portret time postaje slika unutarnjeg pogleda, viđenja i njegove nesigurnosti. Krešimir Rajki u Autoportretu vlastito lice oblikuje iz jednog lista papira, isključivo savijanjem. Fizička sličnost prevodi se u reducirani jezik plohe, pregiba i geometrijske forme origamija. Staša Šahman u radu Tuđe niti, moja sjena istražuje granicu na kojoj osoba koja stvara postaje objekt izložen pogledu drugoga. Niti između fotografije i lutke materijaliziraju odnos između „mene“ koje misli i „onoga“ što je postalo predmetom, postavljajući pitanje tko zapravo povlači konce. Anamarija Šerbetar u Gnijezdu osobnost oblikuje kao mrežu sjećanja, sigurnosti, krhkosti, susreta i samoće. Promjenom osvjetljenja, igrom svjetlosti i sjene, mijenjaju se odnosi lutke, gnijezda i ptice, a time i moguća čitanja rada. Gabrijela Šimić u Snu o lutkama i crvendaću povezuje autoportret s vlastitom ljubavlju prema lutkama i stvaralaštvu. Lutke, vuna, alat i osobni simboli postaju tragovi kreativnog života i unutarnjeg svijeta autorice. Marijana Županić Benić u marioneti Oblikovana nevidljivim odustaje od fizičke sličnosti kako bi sebe prikazala kroz iskustva, osjećaje, sjećanja i osjećaj pripadnosti. Prirodni elementi i prozračni materijali pokušavaju učiniti vidljivim upravo ono neizgovoreno i nevidljivo što oblikuje čovjeka.

Različite autorske poetike 18 autora, članova ULUPUH-a, okupljenih oko izložbe Autoportret bez subjekta pokazuju koliko se autoportret može udaljiti od fizičke sličnosti, a ipak ostati duboko osoban. Vlastito „ja“ pojavljuje se u lutki, maski, kostimu, fotografiji, materijalu, prostoru, predmetu, sjećanju, profesiji, djetinjstvu ili alter egu; može biti prepoznatljivo, fragmentirano, prikriveno ili u potpunosti prepušteno pogledu drugoga. Svaki autor temi pristupa iz vlastitoga iskustva i umjetničkog senzibiliteta, a upravo različitost njihovih odgovora pokazuje širinu mogućih suvremenih poimanja autoportreta. Između umjetnika i objekta ostaje prostor u kojemu više nije sasvim izvjesno gledamo li lutku, masku, kostim ili figuru kao sliku autora ili autora prepoznajemo kroz ono što je od sebe prenio u izloženi artefakt.

Marijana Županić Benić